Kneževo spada u manje općine, po posljednjem popisu nema ni 10.000 stanovnika, ali su je reljef i politika tako izdužili da s kraja na kraj treba otprilike sat i pol vožnje. Budući da sam riješio obići sve zanimljivo, krenut ću od Donjih Korićana i Imljana, ili barem mislim da ću. Na kartama je, naime, fino ucrtano odvajanje ceste s Vlašića prema tim selima, nekad sam davno bio u tom kraju, a u Imljanima se nalazi jedna od dvije ovdašnje crkve brvnare, kojima sam, ne znam rekoh li prije, odavno zatravljen toliko da ih želim vdjeti sve.

E, sad… Spomenutu cesti, makar je stvarno asfaltna, najbolje bi bilo potpuno izbrisati s karti, da se niko nikad više ne pouzda u nju: asfalt propao, rupe na pojedinim mjestima ogromne, a odronjenog kamenja toliko da na dva mjesta moram izaći i skloniti ga da bih nastavio dalje. Ispod je provalija duboka nekoliko stotina metara; to su valjda te Korićanske stijene, mjesto jednog od najvećih zločina u posljednjem ratu. Uzalud zvirljam ne bih li ugledao kakav spomenik, obilježje, bilo što – nema ga.

Čim mi u vidokrug upadnu Donji Korićani, u sebi se zaričem da ovim putom neću više nikad. Ali, što bi rekla djeca: „Jok, i nećeš!“ U središtu prostranog planinskog sela, nakon što prođem cestom omeđenom naslaganim gomilama daske i rezane građe, zatječem ekipu šumara; kažu mi da se prema Imljanima ne može: voda je odnijela neki mostić i bez terenca je neizvodljivo. Šta sad? Pa nazad, onamo kuda sam se malo prije zarekao da više nikad neću proći! Ispočetka, samo sad nizbrdo.

Spuštam se prema Kneževu, prolazim ribnjak, tu negdje je bio onaj medo, strastveni ljubitelj piva. Partizanski spomenik, oko njega uredno i čisto. Doduše, pošto nema kante za smeće, za odlaganje pivskih limenki služi spomen-česma poginulim borcima, ali su barem sve u koritu. Bio je sami početak 1944., Šesta ofenziva. Iako sam nekad pobjeđivao na „Titovim stazama revolucije“, nisam upućen u detalje, ne sjećam se da su spominjali ovu bitku, a mora da i nije bila posebno popularna, ako to nije grubo reći, čim je spomenik podignut tek 1986., kad se već uveliko odvijalo rastakanje države i sustava za koji su oni sa spomenika izginuli. Uglavnom su s druge strane bili Nijemci, a smrtno je stradalo okruglo 50 partizana, plus 16 civila. Uz imena i ilustracija: partizani spremni, ubijaju mrske Švabe što su, sigurni u svoju silu, krenuli preko mosta. Pomalo nevješto, dječje izvedena, kao da su čekali da im dođu ne na puškomet već na dva metra.

M.J. | Bljesak.info / Partizanski spomenik pored Ugra

Dalje prema Kneževu nailazim na spomen-česmu koju je svojim roditeljima, bračnom paru Crnomarković, žrtvama fašističkog terora, podigao sin Strajo. I on tek 1987., valjda nakon što je dovršen i otkriven spomenik. Zašto li se čekalo toliko dugo?! Oko česme, pogotovo preko puta, na proširenju, gomila smeća. Nije fer, ni prema Straji, ni prema njegovim ubijenim roditeljima.

Kneževo se vidi i prije nego se uđe u grad; puno crvenih krovova okruženih livadama i crnogoricom, ipak se prostire u planini, na 864 metra iznad mora. Ne jednom sam prošao, samo jednom, prije 20 godina, snimio par kadrova kamerom, nikad zašao gradom i razgledao ga. Nema se, istinabog, vidjeti nešto posebno: glavna ulica se ispružila uskim srtom visoravni, općina, policija, crkva i gotovo sve važnije je uz nju, a na nju se navijenile prilično bezlične sporedne ulice. Crkva Rođenja Presvete Bogorodice je na izlazu, ima se gdje parkirati, a grad je taman toliko mali da ga se bez napora može obići pješice.

Kneževski paroh Veljko se ispred parohijskog doma, kao da sam najavljen pa čeka da stignem, pojavljuje kad i ja na dvorišnoj kapiji. Par minuta kasnije pokazuje mi freske, pričajući kako planira da prosti drveni ikonostas, izveden tako škrto jer je religija u to doba službeno predstavljala opijum za narod, pomakne nazad i, jer postaje pretijesna, dozida crkvu za nekoliko metara. Začas prelazimo i na svjetovne teme, a prva je nezaobilazna korona, na koju, ispostavit će se, gledamo isto; njega su toliko „uvjerili“ u apokaliptičnost pandemije da, unatoč svim zabranama, cijelo vrijeme nije ni pomislio ostaviti vjernike bez Božje službe. Jest ih dolazilo malo manje nego inače, ali ih je većina ipak više vjerovala u Boga nego u WHO i CNN.

M.J. | Bljesak.info / Paroh Veljko

Ima u glavnoj ulici nekoliko lijepih stambenih brvnara i nešto isto tako lijepih kamenih kuća, imaju dvije cvjećare baš jedna drugoj preko puta, i spomenik poginulim u posljednjem ratu koncipiran tako da svako selo ima svoju ploču i broj poginulih. Ukrašen je i stihovima Jovana Dučića, nejasno mi je samo to da uz njega nema nijedne zastave. Tri prilično poderane zastavice neko je postavio na metalne štapove u cvijetnjaku ispred jedne stambene zgrade. Na pet-šest mjesta potpisao se Šešelj, a ispod jednog prizemnog balkona još stoji i „potpis“ poprilično zaboravljenog Nikole Poplašena. U jednoj od sporednih ulica, tamo gdje je zgrada osnovne škole, stoji, pak, partizanska spomen-ploča s podugim, a opet prilično nesadržajnim tekstom o „partijskoj konferenciji krajiških partizana“. Preko puta mali park sa zidanom česmom i lipa „ošišana“ gotovo naćelavo.

Sve o tome gdje je što u gradu doznajem od ljubazne policajke kojoj – policija valjda i dalje mora nositi maske – vidim samo oči. Lijepe, pa joj to i kažem, nakon čega – ne mora se osmijeh vidjeti samo na obrazima i usnama, može i samo u očima – postaju još ljepše. Ona me upućuje i u udolinu ispod glavne ulice, sve do novijih vremena, po mnogo čemu sudeći, središte grada.

Bio jednom jedan Muhamed Filipović Tunjo, povjesničar i akademik, i jedini je tvrdio da je mjesto osnovano 1463., ali se njegovi ozbiljni kolege slažu da se to desilo puno kasnije, nekad u 17. stoljeću. Osnovao ga je izvjesni Ali-dedo Iskender pa je prozvan Skender Vakuf. Taj se naziv u bošnjačkim medijima i administraciji i dalje koristi, makar Skender Vakuf službeno više ne postoji. E, u onoj udolini ispod glavne ulice, zvanoj Mahala, do rata su stajale dvije džamije, stara, prozvana upravo po Ali-dedi, i nova, sagrađena 1973. Kao i mnoge druge bogomolje u našoj zemlji, obje su tijekom rata srušene, a mlađa je prije 13 godina ponovno sagrađena. Od Ali-dedine je ostao pod i zid s mihrabom i izgorjele grede u njemu. I još nešto, jedinstveno za džamije u našoj zemlji: kabur, odnosno grob, u četverokutnoj rupi u podu. Ako je neko bio baš velik, gradili su mu turbe ili bi ga pokopali ispred ulaza u džamiju. U crkvama je, znamo, drugačije, ali u džamijama toga nema, barem u ovdašnjim, pa i na čitavom Balkanu. Ne znam kako je grob izgledao prije rušenja, sad je to samo komadićak zemlje omeđen kamenjem. Džamiju je inače po predaji podigao Ali-hodža, jedan od četvorice Ali-dedinih sinova. Grob je natkriven nadstrešnicom s alemom na krovu, a na jednom od stupova što je drže stoji kasica za dobrovoljne priloge: kako kovanice zveknu, izgleda da je prazna; ili narod slabo daje, ili ju je neko ovih dana ispraznio. Okolo je groblje; ne da mi se sad tražiti one Mujezinovićeve debele knjige, ali sigurno ima prilično starih nišana. Na jednu gomilu naslagan je i kamen od kojeg je džamija izgrađena. Zadržat ću se prilično vremena, ali nema nikog da se pojavi; ljudi se razradili, pred jednom kućom mješalica vrti uprazno, ne gasi se, ali pored nje nikoga :-O Asfalt svjež, glavni financijeri Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica i Općina Kneževo.

M.J. | Bljesak.info / Ostaci džamije Ali-dede Iskendera

Odlazim iz gradića, zastajući tek da snimim po jedan lijep i ružan detalj. Lijepi je „fićo“ ispod nadstrešnice u dvorištu Doma za njegu starijih lica, i to podignut na posebno za to napravljenu platformu; ako su već tu stariji, neka im i „fiće“ da im budi uspomene na ljepše dane. Ružni je lijepo zamišljeno odmorište pored ceste, nažalost puno razbacanog smeća.

Kad već spomenuh rahmetli Tunju i njegove neutemeljene tvrdnje, imam potrebu navesti i to da ovo planinsko područje nikad nije bilo posebno atraktivno za naseljavanje. Dosad, primjerice, nije nađen nijedan trag prisustva ljudi u pretpovijesti, a Rimljani su za sobom ostavili tek škrte ostatke manje građevine zidane opekom i sedrom daleko od grada, kod Javorana, plus se u Imljanima, po nekim nesigurnim izvorima, nalazila kasnoantička bazilika. Stvari se mijenjaju tek tijekom srednjovjekovlja, pa se na Stražbenici, opet kod Javorana, nalaze ostaci manjeg nepoznatog grada, a na mnogo mjesta sačuvane su veće ili manje nekropole sa stećcima. Veće su, mada ne odviše brojne, one na Vujinoj glavici i Zvečku kod Šolaja, na Mramorju kod Javorana, u Višnjiku kod Baštine, na Brekinji, Glavičići-Prisoju, Omarčićima-Prisoju i Poetištu-Točku, sve u blizini Čarića, ali je najljepši stećak koji je na toj nekropoli jedini, onaj u sela Baština. Čak i kasnije je Skender Vakuf samo malo selo; spominje ga 1785. godine, pred Dubički rat, austrijski obavještajac zastavnik Božić, navodeći da ima oko 30 „turskih kuća“.

Baština se nalazi blizu Kneževa, svugdje se navodi tako. I jest, ali zračnom linijom, budući da se između grada i spomenutog sela prostire duga udolina preko koje nema ceste. I da: nije Bȁština, nije ni Baštìna, već Bàština. Slično kao i Kneževo, naleglo srtom, s koga se spušta naniže. Povratničko naselje s mnogo obnovljenih kuća i tek ponekom što je ostala ruševina. Koze, ovce, krave, traktori i obrađene njive. U daljini se, ispod planine Čemernice, vidi selo Šolaji, između njega i Baštine Paunovići. Pogled za peticu. Nevjerojatna stvar: prije par mjeseci kroz selo je, glavnom ulicom, prvi put u povijesti sela položen asfalt. „To je zato što smo mi pravi, a ne povratnici 'na baterije', kao neki“, s ponosom mi kaže sredovječni mještanin. Rekli mu drugi da je naišao neki „istraživač“ i raspitivao se gdje su stećci pa ponio dva novčića koja je našao čisteći ruševine kuće, da pita znam li koju o njima. Dva povelika, turska, pravilnog oblika, novija. Ulazimo u pravu malu raspravu o bogumilima; uzalud mi je sav trud i citiranje, on ostaje pri svom: bili bogumili i čim su došli Osmanlije, pohrlili da prihvate islam. „Hajd' dobro“, to mi je omiljena rečenica kad shvatim da je rasprava besmislena.

Stećak, onaj najljepši – na drugom mjestu u istom selu ih je 27, al' džaba im! – na livadi je, blizu puta. Ima povelik postament, ali se ipak malo nakrivio. U literaturi se navodi da je ukrašen prikazom ruke sa štapom, tako ga je vidio Šefik Bešlagić, ali su vidljivi i neki drugi ukrasi; nije ga, kao mnoge druge, napala i okupirala mahovina, ali jesu nekakvi lišaji u više boja pa bi ga, da bi se ukrasi definirali, prvo trebalo očistiti. Na gornjem dijelu, „krovu“, ima „jabuku“; po tom i mnogočemu je sličan onim trima u Brkića Potoku kod Teslića, koji su kopirani i postavljeni pred muzej u Doboju. Moćan, prva liga.

M.J. | Bljesak.info / Uz stećak na Baštini

Iz Baštine ću prema križanju u Bokanima, tu snimam veliki križ u sklopu spomen-obilježja s imenima i fotografijama ovdašnjih poginulih boraca Vojske Republike Srpske, a odatle prema selu koje se zove isto kao i grad blizu Tuzle, Živinice. Za one svi u našoj zemlji znaju, za ove i ja prvi put čujem. Blizu sela se, tako bar nalazim po internetu, u kanjonu rječice Cvrcke nalaze Vilenska vrela i nekoliko dobrih pećina. „Jest“, kažu mi okupljeni pred prodavanicom, „pripada nama (tj. Kneževu), ali ti je daleko odavde, puno bliže Kotor Varošu. Ima put, šumska staza, ali zapiši broj mobitela nekog od nas da te možemo spašavati kad zalutaš“. Drugim riječima, križaj, Jukiću, ništa od toga. Slično će biti i s posjetom pećini Čukovec kod Vidova Sela: u kavani u Tisovcu, doduše, ne kažu da ću zalutati, prilično je blizu ceste, ali mi ne vrijedi ići bez kompletne opreme, bez tog se nema šta vidjeti.

Za malu utjehu snimam živiničku crkvu na prijevoju. Od kamena, meni vro dopadljiva, u dvorištu joj tipski spomenik poginulim borcima, kakav jutros vidjeh u Donjim Korićanima, a kasnije ću još jedan sličan vidjeti u Javoranima. Stupovi predvorja omeđuju jasan i „čitak“ ikonostas bez često viđene prenatrpanosti. U zidu ploča, zapis o sudbini crkve koja će još malo pa doživjeti stotu: srušena 1942., obnovljena 1964. i na tom se stalo; izgledalo je da je zlo postalo aorist, ali joj se nije dalo – izgorjela je, mimo svih naših ratova, 1979., da bi naredne godine bila obnovljena. Na prozorima – ne vidi se to baš često – cvijeće, u kutu dvorišta, ograđenog tujama, stol s klupama, daleko su neka od sela koja joj pripadaju, valjda odmoriti. Savršeno uredno. Dvorištem cijelo vrijeme neumorno trčkaraju dječačić i tri psića, on mi i otključava crkvu. Tate mu, kaže, nema, otišao nekud, a ženska prilika se, to mu je sestra, tek koji čas, brzo kao podnevna sjenka, pojavljuje na balkonu i nestaje.

Sad ću ka Javoranima, spomenuh ih već nekoliko puta, a nikad do njih. Na maleckom seoskom križanju u Rađićima vidim spomenik, a kakav god je, uvijek stajem. Ovaj je podignut dvojici Ćelića i jednom Obradoviću, grom ih 1982. godine ubio baš na ovom mjestu. Njima vječni pokoj, ali je ovo uvjerljivo najnepismeniji spomenik od svih koje sam ikad vidio, a bilo ih je na stotine, možda čak i spomenik s najviše grešaka u odnosu na dužinu natpisa u čitavom svijetu. Nevjerojatno! „Na ovoj spomen ploči“, tako stoji, „ispisana su imena naši naj bolji i nikad nezaboravljeni komunista i dragi drugova koji su nevino stradali od munje groma“. Ispod je navedeno i to O(snovna) O(rganizacija) S(aveza) K(omunista) Radići Rađići 1988., s potpisom sekretara Pantelije Topalovića. Selo se stvarno zove Rađići, otkud oni Radići, zna klesar. Crni Pantelija, zar nisi mogao naći nikog pismenog?!

M.J. | Bljesak.info / Čudo pismenosti u Rađićima

U Kneževu i okolini sam inače bio prije tjedan dana, prošlog petka, nemajući pojma da pravoslavci tog dana u nekim mjestima slave svetog Nikolu, takozvanog ljetnog ili mladog. To je isti onaj što je kod katolika izbacio iz igre Djeda Mraza i sad on donosi djeci darove, a kod pravoslavaca taj god pada 19. prosinca i za njega dobro znam. Tog su datuma svetiteljeve moći ili mošti, kako ih već ko naziva, iz antičke Likije prenesene u Bari, gdje se i danas nalaze. Zaštitnik putnika, mornara, trgovaca i još što koga.

I čudotvorac, u što ću se i sam uvjeriti kad napokon dođem u Javorane. Ako već (ovaj put, ne znači da sam odustao!) nisam uspio vidjeti crkvu brvnaru u Imljanima, imam jokera u Javoranima. Pored glavne ceste lijepa i jasna tabla, postavljena, ispostavit će se, u četvrtak uvečer, put uzak, vijugav i uzbrdit, ali se ne čudim, stare crkve su uglavnom i pravljene na brdašcima i visoravnima. Taman kad puta nestane, ukaže se Ona, kasnije ću čuti, sagrađena 1757. i najstarija je od svih sačuvanih crkvi brvnara u Krajini. Na travnjaku ispred ulaza dva auta, vidim i nekoliko ljudi pa mi sve drago što ima i drugih koji vole drvene crkve. S bočne strane dvorišta ima, međutim, još puno auta, ali ću ih vidjeti tek kad prođem kapiju, kao i još mnogo ljudi. A šta sad, šta god je, vratiti se sigurno neću.

Tako „naoružan“ foto-aparatom, stativom i ostalim krećem pravo među ljude, da pitam šta se to dešava, kad li će pred mene čovjek u mantiji, vedar i nasmješen:

- Ooo, evo nam „sedme sile“! Pomaže Bog!

Pomalo zbunjeno odgovaram i pokušavam objasniti da nisam novinar; pravim putopis, samo bih da pogledam i snimim crkve, ima pored brvnare i velika, novija.

- I to sve ako ne smetam, naravno, ako može…

- E pa ne može! – odriješito će – Kod nas je običaj da putnika, pogotovo kad je slava, prvo nahranimo i napojimo, a onda sve ostalo!

U dvorani pored crkve stolovi, za minutu sam i ja za jednim. Zove se Aleksandar Španić, Javorani su njegova parohija. Smješta me do bogoslova, razdraganih i komunikativnih mladih ljudi, pa mi donosi slavsko žito. Nije da nešto posebno znam slavske običaje, ovo mi je prva slava, a i na nju slučajno potrefih, znam samo da žito ide prvo i da simbolizira vječni život, smrt i uskrsnuće te da se kuša simbolično, za napredak kuće i ukućana, u ovom slučaju parohije i parohijana, a i za duše pokojnih. Za minutu je preda mnom tanjur, a bome i domaća rakija. Neće proći puno, a čovjek pored mene povest će i pjesmu, po krajiški, usporeno, ali precizno i nadasve gromoglasno. Da ne duljim, zapamtit ću prošli petak po lijepom; trudi se oko mene (pa mi sve pomalo neugodno!) i paroh Aleksandar, i bogoslovi, i parohijani, zaista me primaju kao najrođenijeg.

M.J. | Bljesak.info / Časna trpeza i stare freske u crkvi brvnari u Javoranima

Došao sam zbog crkve brvnare, ali nalazim da je pažnje vrijedna – od kamena je, kao i živinička – i velika crkva; drveni narteks, odnosno priprata, trijem, kako ga već ko zove, fino se srodio s kamenom. Ikonostas neobičan, oko njega neoslikane svijetle plohe, kupola visoka. Izgrađena je 1931. I sve je to fino, ali jedva čekam u staru crkvu. Inače su i nova i stara posvećene svetom Nikoli.

Svana mi, od onih koje vidjeh, najviše sliči crkvama brvnarama u Malom Blašku kod Laktaša i banjalučkom selu Kola. Ulaz mi izgleda još niži od ostalih, pod od kamenih ploča, iznad plitke priprate minijaturni kor. Na ikonostasu ne tako stare ikone, a one baš-baš stare – ooo, ima ih itekako! – sklonjene su, pojašnjava mi paroh Aleksandar, kako bi bile bolje sačuvane, u prostor iza carskih dveri; dođe tako neka, kaže, i poljubi ikonu usnama punim karmina. Na mnogim je otraga sačuvan i zapis, najčešće darovatelju. Ma joj, mnogo mi toga ispriča, o originalnoj gredi iz prvotne crkve, o natpisima na lučnom nadvratniku i ikonostasu, popravci iz 1824., oltarnoj pregradi, geometrijskim ukrasima i rezbarijama kojih ima na više mjesta, a kad izađemo vani i o dvama spomenicima uza samu crkvu, od kojih jedan pripada petorici jereja Mlađenovića.

Paroha Aleksandara fotografiram i s kolegama mu, među njima je i otac onog dječačića što mi u Živinicama otključa crkvu, a posljednje u objektiv stavljam petoricu mještana ispod portreta kontroverznog vojvode Lazara Tešanovića, učitelja i zapovjednika Srednjobosanskog četničkog korpusa. Ubili ga „knojevci“, službeno 1946., neki tvrde i godinu dana kasnije. U Javoranima, rodnom mu selu, poštuju ga, a spomenik je prije par godina dobio i na Čemernici kod Banja Luke.

U politiku se, naravno, „ne kvartam“, a Javorane napuštam zahvalan na toplom ljudskom dočeku, mislima još uvijek u crkvi brvnari, zadovoljan i sretan što oko nje nije bilo pusto i što sam mogao unutra. Valjda jednom tako zakoračim i u njenu posestrimu u Imljanima.